Priča s hladnom fuzijom započela je na konferenciji za tisak u ožujku 1989. godine. Stanley Pons i Martin Fleischmann, obojica elektrokemičari, tada na sveučilištu u Utahu u Salt Lake Cityju, izvijestili su da su otkrili fuziju pomoću akumulatora spojenog na elektrode od paladija uronjene u vodenu kupelj u kojoj je vodik bio zamijenjen njegovim izotopom deuterijem. Uz tu tvrdnju došlo se do pretpostavke da se fuzijom na stolu može proizvoditi, više ili manje ograničena, jeftina, čista energija.
Imajući u vidu tradicionalno gledanje fizičara na fuziju, a to je spajanje jezgara deuterija, što zahtijeva temperature od više desetaka milijuna stupnjeva Celzija, tvrdnja da se to može učiniti pri sobnoj temperaturi s parom elektroda spojenih na akumulator, izazvala je nevjericu.
No, iako su neki znanstvenici izvijestili da su uspjeli reproducirati taj rezultat i to mjestimično, mnogi drugi izvijestili su o negativnim rezultatima, pa je hladna fuzija označena smećem u znanosti.
Danas se, uglavnom, pobornici hladne fuzije smatraju tek malo boljima od dobavljača zmijskog ulja ili talismana za sreću. Kritičari kažu da ekstravagantne tvrdnje koje stoje iza hladne fuzije trebaju biti potkrijepljene iznimno snažnim dokazima koji se do sada još jednostavno nisu ostvarili. »Koliko znam, ništa se nije promijenilo što bi hladnu fuziju učinilo vrijednom da se na nju još jednom baci pogled«, kaže Steven Koonin, član tijela stručnjaka koji su procjenjivali hladnu fuziju pri Ministarstvu energije još 1989. godine. Zbog takvih stajališta znanost je taj fenomen ignorirala gotovo 15 godina. Ali skupina predanih istraživača nastavila je s eksperimentima. Za njih je promjena u stavu Ministarstva energije ključni korak prema tome da ih se ponovno prihvati kao znanstvenike.
A u tajnosti, znanstvenici u mnogim zemljama, posebice u SAD-u, Japanu i Italiji, radili su tiho više od jednog desetljeća da bi spoznali znanstveno što stoji iza hladne fuzije. (Danas oni to nazivaju nuklearnim reakcijama slabe energije ili, ponekad, kemijski potpomognutim nuklearnim reakcijama). Za njih je promjena u stavu Ministarstva jednostavno priznanje onoga što su cijelo vrijeme i govorili: što god hladna fuzija bila, nužno ju je objasniti pravim znanstvenim postupcima. Prvi znak da se klima možda mijenja stigla je u veljači 2002. godine kada je ratna mornarica SAD-a otkrila da su njezini znanstvenici u tajnosti istraživali hladnu fuziju, više ili manje neprekidno, sve otkako je započeo njezin slom. Većina tih radova obavljena je u Centru za svemirska istraživanja i pomorske vojne sustave u San Diegu, gdje se ideja stvaranja energije iz morske vode – dobrim izvorom teške vode – činila privlačnijom nego u drugim laboratorijima. Mnogi su znanstvenici u Centru radili s Fleischmannom, uvaženim elektrokemičarom, da bi ustanovili da je imao potpuno krivo, što je bilo teško povjerovati. Čak štoviše, ratna mornarica je potaknula upuštanje u rizike prilikom istraživanja i pribavila manje sume novca za istraživače da bi mogli nastaviti s onim za što su zainteresirani.
U San Diegu i drugim istraživačkim centrima znanstvenici su nagomilali mnoštvo dokaza da se događa nešto neobično kada se pusti struja kroz elektrode od paladija, koje su u teškoj vodi. A do 2002. godine veći je broj znanstvenika pri američkoj ratnoj mornarici bio uvjeren da je došlo vrijeme da se baci rukavica za dvoboj. U izvještaju u dva sveska pod naslovom Termalni i nuklearni aspekti sustava Pd/D 0 na zamjetan je način uputio zamolbu za odgovarajućim financiranjem Frank Gordon, rukovoditelj za navigaciju i primijenjenu znanost pri Mornaričkom centru. »Vrijeme je da se ovaj fenomen istraži tako da možemo požnjeti sve pogodnosti koje bi, eventualno, proizišle iz znanstvenog razumijevanja tog fenomena. Vrijeme je da vladine agencije za financiranje investiraju u ovo istraživanje«, kaže Gordon. Ministarstvo energije uočilo je spomenuti izvještaj, ali se činilo da je to vrlo malo utjecalo na njihovu odluku. No, u kolovozu 2003. godine u hotelu u blizini Instituta za tehnologiju u Cambridgeu, Massachusetts, sastalo se oko 150 inženjera i znanstvenika na 10. međunarodnoj konferenciji o hladnoj fuziji. Promatrači na konferenciji bili su zapanjeni pažljivim načinom kojim se odnosilo prema različitim prijašnjim kritikama upućenim na račun istraživanja.
Tijekom godina, brojne su skupine širom svijeta reproducirale izvorni Pons-Fleischmannov učinak prekomjerne topline, dobivajući ponekad čak 250 % od uložene energije. Dakako, prekomjerna energija sama po sebi nije dovoljna da bi se utvrdilo da dolazi do fuzije. Kao dodatak energiji, kritičari će odmah naglasiti da bi fuzija jezgri deuterija trebala proizvesti i druge nusproizvode, kao što su helij i izotop vodika tricij. Dokazi o ovim nusproizvodima bili su oskudni iako su Antonella de Ninno i njezini suradnici iz talijanske Nacionalne agencije za nove tehnologije, energiju i okoliš u Rimu pronašli čvrste dokaze stvaranja helija kada se proizvodi prekomjerna toplina, a inače ne. Ostali znanstvenici napokon počinju objašnjavati zašto je teško reproducirati Pons-Fleischmannov učinak.
Mike McKubre sa SRI International u Menlo Parku, Kalifornija, uvaženi istraživač, vrlo utjecajan među onima koji se bave hladnom fuzijom, kaže da se spomenuti učinak može pouzdano ostvariti samo tada kada se elektrode paladija »omotaju« deuterijem uz omjer 100 % – jedan atom deuterija za svaki atom paladija. Njegov rad pokazuje da ako se omjer snizi za samo 10 %, na 90 %, proizvedena toplina će biti samo 1/6 od one kod omjera 100 %. Znanstvenici počinju sve bolje »opipavati« kako točno dolazi do spomenutog učinka. Stanislaw Szpak sa suradnicima pri Zapovjedništvu za svemirska istraživanja i pomorske vojne sustave snimio je infracrvenim zrakama elektrode od paladija kako proizvode prekomjernu energiju. Ispada da se toplina ne proizvodi neprekidno po cijeloj elektrodi nego samo u vrućim točkama koje eruptiraju i zatim nestaju s površine elektrode. Ista je ekipa došla do dokaza o neobičnim minieksplozijama na površini elektrode.
Fleischmann, koji je još uvijek uključen u hladnu fuziju kao savjetnik brojnim skupinama, osjeća da je osvijetlio svoj obraz. Na konferenciji je rekao: »Vjerujem da posao obavljen tako iscrpno pokazuje da postoji novo i vrlo specifično polje istraživanja koje čeka da ga se istraž i«. Za Petera Hagelsteina, inženjera elektronike u MIT-u, koji radi na teoriji koja stoji iza hladne fuzije i koji je predsjedavao konferencijom u kolovozu 2003. godine, kvaliteta rasprava bila je na visokoj razini. »Očigledno je da se učinci događaju«, kaže on. Sa svoja dva suradnika vjeruje da su rezultati bili toliko značajni da su zavrijedili da se o tome izvijesti Ministarstvo energije, pa su koncem 2003. godine organizirali sastanak s Deckerom pri spomenutom Ministarstvu. Bio je to sastanak koji se dramatično isplatio. Ponovno istraživanje dat će istraživačima hladne fuzije priliku, možda i posljednju, da pokažu životnost. Ministarstvo još samo treba odlučiti o tome što će se učiniti i tko će to učiniti. Nema nikakvih jamstava u vezi financiranja ili potpore za ubuduće. No, za disciplinu čije je ime postalo tek prototip nečeg lošeg za znanost, ponovno istraživanje koje pokreće Ministarstvo energije velika je i povoljna prilika.
